Jedno kraće zbogom
Kada nebo i zemlja se spoje i raj bude samo za nas dvoje
Pod noćnim nebom u dubokoj tami
Pod istim nebom pod kojim smo nekada bili sami
Ležim u samoći, znam da nitko neće doći
Ležim, uživam u bolnoj hladnoći.
Dižem ruku k nebu dok suza niz lice klizi...
Dođi, primi me, uzvisi me na nebo, želim biti kraj tebe
Dođi, ubi me, pusti ovaj život iz mene
Krv neka teče, potoci neka na moju smrt miriše
Samo želim ćuti tvoj glas i nikoga više.
I ova je noć jedna od onih u kojima smo sami ti i ja
Rastavljeni između zemlje i neba
I ova noć gorko je tugovanje u samotnoj tami
Valjda je tako kada ljudi ostani sami.
Vjetar miriše na tvoju kosu, zvijezde liče na tvoje oči
Ali nema nikoga tko može ugasiti bol u mojoj samoći
I ove noći, i ove noći
Tražim te među zvijezdama u prokletoj samoći.
Jednog dana voljena, kada spoje se nebo i zemlja
Kada spojimo se ti i ja
Bit ćemo najdivnija anđela dva
I raj pripada nama, raj je samo naš
Čekaj me pred vratima edena voljena, doći će naš čas.
Pišem ti pjesme, dok suhe ruže na grobu zamjenjujem za nove
Ostajem uz tebe dok ne probude se sove
Dok one pjevaju ti sonet u kasnoj noći
Je čekam dan kada ću pred tebe opet doći.
Pišem ovaj post s manjkom inspiracije ali s razlogom. Od sutra nemam više kompjutor i ne znam koliko dugo će biti tako pa do onda, neće me biti na blogovima.
Večeras ću još jednom pregledati vaše blogove, ostaviti komentar i onda, vidimo se za par mjeseci, vjerujem da ću se snaći za neki kompjutor do onda.
Pregledao sam malo svoj blog. Dosta je tužan taj blog. možda i tužniji nego sam i sam mislio da je.
Možda sam i ja tužnija osoba nego to vidim.. Ili pišem postove samo kada sam tužan pa tako ispada?
Neki ljudi nisu nikada razumijeli moj blog a svejedno su voljeli moje postove, to mi je uvijek bilo nekako... čudno ali drago i lijepo.
Dok opet neki doista razumiju i ono, mogu reći da mi je žao ljudi koji me razumiju.
Život ne može uvijek biti najgori niti najbolji.
kako ono kažu, život su usponi i padovi. iako sam ja uvijek imao osjećaj kao da vječno padam.
da sve što gradim na kraju svejedno izgubim.
možda izgubio svaki osjećaj i volju za životom. nisam doista bio nikada depresivniji nego zadnje 2 godine.
ali čudno je.. prije sam nekako... emotivniji bio prema svemu pa i tome.
Sada mi je to postalo rutina. moja bezvoljnost postala je moja osobnost.
ljudi me gledaju kao takvoga, ja se gledam kao takovga.
smisao života?
i dalje nepoznati pojam. ali ako išta u životu cijenim to je ljubav.
mogu živjeti za ljubav... da...
Stvari dolaze polako na svoje...
samo se nadam da će tako i nastaviti...
imam divnu curu. ojačao sam. nisam više onaj klinac koji ne može podnijeti vlastito postojanje i cmizdri svaki dan.
ljudi otupe kada toliko puno izgube. kao da si spreman bilo kad izgubiti bilo što i ostati skuliran.
Emocije su mi zahrđale. tu su. jake su. ali ne izlaze iz mene kako su nekada...
kao da sam zaštopan. nadam se da će uskoro nestati i to.
Dajem svoje emocije koliko mogu, onima koji zaslužuju ali opet imam osjećaj da ih nema dovoljno. da ne pokazujem dovoljno..
Gledam svoje stare postove, pomažu mi puno. sjećam se kakva osoba ja jesam zapravo.
Da idem u rat i da nosim zastavu, moja zastava bila bi ljubav.
Borio sam se uvijek i patio uvijek zbog ljubavi.
Imao sam sve i gubio sve, zbog ljubavi.
Ali dok god imam za što se boriti, neću posustati.
Jer najposlje, to je prava ljubav. :)
zatvor
Čini se kao da ljudi uporno žele biti slobodni. Znate, osjećamo kako nam svijet u kojemu živimo zatvara zidove, ograničava nas.
Uvijek sam bježao od granica, tražio sam sebi mjesto za život gdje ću se osjećati slobodno.
Moj blagoslov je bio da ga tako nazovem što me veze nikada nisu gušile, nisam se osjećao kao zatvorenik.
Ali opet, ostalo sve tjeralo me je da neprestano bježim, da pokušavam naći mjesto gdje sam poptuno slobodan. Ja... ili mi.
A što kada shvatite da kuda god bježite za sobom nosite isti zatvor? Da koliko god daleko se udaljili, od koga god se udaljili, niste baš ništa u vezi toga promijenili.
Zidovi se sužavaju, crpe snagu. Tjeraju strah u kosti...
Promijene su prvo samo faze, postane konstantne, vidljivo promijene osobnost. I što onda?
Shvatite da zatvor u kojemu živite ne možete izbjeći.
Proklinjete život jer počnete gubiti sve što volite, raditi greške.. Živite onako kako ne želite.
Proklet bio život....
Sjećanja vas koče da se oslobodite u sadašnjosti, gotovo sigurna karta u lošu budućnost.
Ne slušate one koji vam to govore, radite greške na koje su vas upozorili i na kraju shvatite da ste mogli bolje.
Ali onda po običaju bude prekasno.
Nisu svi ljudi isti ali svi se mi družimo većinom s onima koji su slični nama, koji nas mogu razumjeti...
Pa se pitam.. zar doista ima toliko ljudi koji se osjećaju zatvoreni u nekom zatvoru? Ljudi koji kao da ne mogu godinama udahnuti zrak slobode.
uvijek se borite da izađete iz svega. Mrziš na početku sve koji misliš da su krivi za to kako se osjećaš. Mrziš one koje smatraš protivnicima.
I na kraju šta, shvatiš nešto.. teže od svega.
zatvor, to si ti.
On je u tebi, tvoje srce.
Radio sam greške, greška za greškom, izbaci te iz takta. pokušavaš napraviti bolje a u biti toliko si nekoncetriran da ne možeš ništa. samo nižeš poraze, padaš dublje nego si i znao da možeš. A zatvor, onaj u tebi poprima oblik, zidovi zrače tugom, razočaranjem. Misli postaju crne, poput noći. Ono sve lijepo nestaje, blijedi, poput izmaglice u daljini.
Ovaj život je tako prokleto kriv... otišao je u smjeru koji nikada nisam htio da ode...
Ova bol postala je realnija no ikada... Poprimila je oblik... Vidim je u odrazu ogledala...
Što napraviti kada shvatiš da si ti bio svoj najveći neprijatelj?
Nije moguće samo tako nastaviti dalje, nije moguće samo tako prestati biti '' ti'' i početi živjeti bolje..
Život je možda i lijep...
Ali ne traje dugo...
Poput leptira se osjećam...
Jednom sam uletio u svojoj ljepoti koja je kratko trajala..
Zašto ovaj proces umiranja toliko dugo traje?
Toliko grešaka, čovjek pomisli da bi mogao naučiti nešto iz njih.
Normalni ljudi i uče na svojim greškama.. zašto ja ne? Zašto ja jebeno ne!! :(
kada je kasno, shvatim da sam pogriješio.
Kada volim, ne mogu pokazati kada trebam, kada izgubim, žalim.
zašto je tako? sve je otišlo k vragu.
A svaki neuspjeh, cigla je više na zidovima koji me liše slobode.
Svaki neuspjeh korak je dublje u samoga sebe...
I sada mi je jasno...
Živ ne mogu pobjeći iz zatvora u kojemu živim..
Jer ja sam svoj zatvor.
drugačiji..
Svi smo drugačiji... tako govore ljudi, tako bi trebalo biti. No danas ništa nije kako treba biti zar ne?
Ono što me zanima vezano uz ovo je... zašto ako smo svi drugačiji ljudi ne prihvaćaju one drugačije?
Ako nismo nimalo slični masi, ako drugačije izgledamo, oblačimo se, slušamo drugačiju glazbu, imamo drugačije navike, potrebe..
Recite mi, doista, jeste li spremni živjeti u svijetu u kojem su svi drugačiji?
Uvijek sam bio meta glupih komentara, tračeva i ona crna ovca u koju svi upere prst.
Ha da. tko bi drugi bio. Kakav sam uvijek bio, ekstreman u svemu što volim, iskren i izravan. Nisam mogao ne biti u centru pažnje.
Nisam to nikada preferirao doduše ali s vremenom se jednostavno navikneš na to.
Ono što se meni gadi je... Toliko slični ljudi jedni drugima, gotovo kao replike. Ljudi imaju dušu zar ne? vjerujete li u to? ja da.
Ali doista, ne mogu vidjeti dušu u masi ljudi koji imaju ista razmišljanja i iste živote. Ja sam taj koji ima pravo reći da je drugačiji od ostalih dok većina vas... Trebala bi se zapitati dali je odraz u ogledalu vaš ili nekoga kome zavidite ili netko koga kopirate.
Mojoj mizantropiji nema kraja. I što sam stariji ona je sve više intezivna. Znate ono, počelo je kao loša životna priča, preraslo u tinejđerske dane '' mrzim cijeli svijet'' i na kraju se pretvorilo u sadašnjost. Odraslu osobu koja doista mrzi ljudsko postojanje, netko tko bi doista bio najsretniji kada bih mogao obrisati prokletu vrstu s lica zemlje. skupa s sobom, naravno.
Kažu ljudi da je mržnja loša. Doista? Nekako ne mogu povjerovati u to. sve emocije su loše onda kada nisu usmjerene pravilno, kada ne možemo racionalno razmišljati zbog njih i kada nam život pati zbog njih. ( mi i naša duša)
Ne želim da pomislite da sam toliko hladna osoba da nikoga ne volim i da mi do nikoga nije stalo.
U biti sam emotivna osoba, vrlo emotivna osoba. Što znači da mogu i voljeti i mrziti veoma jako jer oboje su na kraju krajeva emocije. Ljudi koji mrze nisu hladni ljudi to je bitno za znati, nemojte ih krivo shvaćati.
Svi koji mrze svim svojim bićem mogu voljeti bolje nego većina onih toplih ljudi koji su dobri prema svima.
Uvijek sam se trudio biti dobar prema svima, moje emocije su bile proširene posvuda.
Tako osoba koju želite usrećiti dobiva manjak emocija iako doista, ja sam tvornica za emocije. Ipak, shvatiš da ono što daješ svojoj curi nije sve što možeš upravo zato jer si podijelio svoje srce i s drugim ljudima.
Nekada to nije pogrešno, u mom slučaju uvijek je bilo.
Jeste li vi drugačiji od mase ljudi koja nas okružuje? Ili samo želite biti drugačiji a opet prihvaćeni od mase?
Opet pitam se, postoji li netko totalno jedinstven?
Jer opet, postoje ljudi slični meni, postoje slični vama. Nismo isti, nismo kopije ali ljudi kao da se dijele u skupine.
No imate li osjećaj da smo mi ona bolja skupina? Nikada nisam imao visoko mišljenje o sebi, nikada ni neću jer nemam zašto.
Ali ipak, pitam se. Jesmo li mi elita?
Kada čitam blogove drugih ljudi vidim nešto posebno u njima. Svaka čast ljudima koji danas i dalje pišu blogove, lijepo je to vidjeti doista, svaka čast i onima koji u ovome svijetu ustraju ostati svoji, truditi se biti jedinstveni. Doista, cijenim vas.
Moj život zapisan je na mojoj koži. Toliko ožiljaka, toliko starih sjećanja vezanih za njih.
Ta svojevrsna bol koja mi je godila, koja je bila moj način realiziranja svoje unutrašnje boli, mentalne boli.
Doktori su dali lijekove za moj lijek. Ne hvala, nismo svi isti kao što mislite. Ja sam našao svoj put.
Izgubljen sam a opet, nekako čvršći no ikada prije.
Depresivan sam, možda više nego ikad prije ali nekako, to me ne može razbiti više, ne može me slomiti.
Kao da sam se stopio, pomirio s svime.
Moj život je doista otišao k vragu. Ali ja i dalje stojim, ponosno, čvrsto. Jači no ikada.
Odakle sada ta snaga? Moje misli, moja djela i ponašanje doista, vidim po sebi koliko negativno i depresivno razmišljam a opet...
Vidim se toliko jačim no ikada... Ovaj post je zbunjen, znam. Ali i ja sam.
Jednu noć mislite da imate sve, drugu noć nađete se kako oplakujete ruševina svega što ste gradili uz boce jeftinog alkohola s starom dobrom ekipom koja se ne miče s mjesta. oni su uvijek tamo negdje vani kada ih trebaš.
I sada se pitam... Zar nije moglo biti drugačije? još uvijek, pitam se doista.
Jer mislim nekako da je sva moja snaga zapravo mržnja prema svemu što je sjebalo ono što sam gradi.
nekako imam osjećaj da ću zgaziti bilo koga da odem visoko opet, da postignem svoj cilj.
Imam osjećaj da ću ubiti ako se još jednom netko poigra mojim emocijama. ubiti, doslovno.
Što imate za izgubiti u ovome životu ako je sve već u ruševinama?
I ako svaki puta kada nešto gradite netko to sruši?
I ako vas netko izigra?
Kršćani i njihovi patetični grijehovi. jebite se.
Ubio bih radije nego dopustio da netko gradi svoju sreću na mojoj tuzi. nikad više.
Dugačak je ovaj post, dosadan možda, nesmislen definitivno.
Ovako izgleda jedno jutro u mojoj glavi.
Slike prošlosti se polako vrte, mržnja u meni raste. samoća se povlači i čeka sljedeću noć da me opet obgrli.
U meni je toliko praznine. Zadovoljan sam sobom, jačim, ponosnijim, odlučnijim i čvršćim.
Ali koliko dugo trebam ovako? Samoća je kao sidro za koje sam svezan. ako me nitko ne odveže potonut ću opet.
Za kraj pjesma i to je to. ovaj post nema smisla.
Ti si samo prošlost
Volio sam kada smo bili skupa do noći
I volio sam i kada si kući morala poći
Iako sam uvijek htio da pored mene utoneš u san
Volio sam te čekati od te noći da mi dođeš i sljedeći dan.
Volio sam te baš takvu kakva jesi
Nisam nikada htio da nam se išta loše desi
Iako su suze govorile više nego riječi
Ipak na kraju, toliko sam ti toga htio reći.
Moje je srce bilo tvoje do zadnjega dana
Volio sam te i nisam bio slijep, svidjela mi se svaka tvoja mana
Za mene si uvijek bila jedina i voljena
Sada si samo sjećanje, ljubav ne preboljena.
I kada idem dalje sjetim se starih vremena
A ti mi polako blijediš, kao da si sjena
Pokušavam sjesti i prisjetiti se svega što je bilo
No umalo da me sve to nije ubilo.
Toliko sam ti htio reći no priliku mi nisi dala
Samo si okrenula leđa, budalo mala
Moje srce pisalo je pjesme, suze močile papire
Tako su prolazile noći i moje usamljene rime.
Puno je prošlo od tada i skoro ništa nije kao prije
Iako sjećanja na tebe i dalje najdraže mi je
Nikada nisam sanjao o ovome, mislio da ovako će sve teći
No dao sam sve od sebe, savjest me neće peći.
U svakoj pjesmi mogao bih spomenuti tvoje ime
Nije to loše, ponosim se time
Znao sa voljeti i volio sam srcem svim
No sada je drugo vrijeme, ne patim više za tim.
Winter in my heart
Studeni vjetar u valovima udara o moje prozore. Razbija usamljenu tišinu. Kao da svira na njima, izgubim se u trenutku.
Iza paravana na prozoru probija se svijetlo izvana. Mjesec, velik, srebrn i sjajan. Kao da me poziva van da prošećem s njim.
Crveno nebo, veliki sjajni mjesec i gusta magla. Moje oči izgubiše pogled negdje u nevidljivoj daljini, sakrivenoj iza zastora magle.
Osjetim ljubav u grudima, srce kuca i nešto mi govori '' izađi van''.
Palim svijetlo svoje sobe, biram majice. Vani je zima znam, ali želim osjetiti tu zimu. ne želim se debelo obući. 1 majica i jakna, bit će dovoljno pomislim.
Otvaram vrata stana. ( prokleto škripanje, pomislio sam da ću probuditi majku). Vjetar se obijao o prozore hladnog hodnika. pomalo jezivo no suviše lijepo da bih upalio svijetlo. Polagano koračam stepenicama.
Izlazim iz zgrade i divim se ljepoti mraza koji naizgled izgleda poput novo padnutog snijega. Heh. ovo sam čekao cijelo ljeto. Pomislim u sebi i krenem u samotnu šetnju.
Naime, moj grad je veoma mali pa čak ni po danu u njemu nema puno ljudi. A noćima osim onima vikendom, gotovo je potpuno sam. Grad duhova hehe, baš me ta noć podsjetila na silent hill.
Pa, iako bih lagao kada bih rekao da se dobro nosim s samoćom i da mogu ovako i da sam sretan... Svejedno iako nije tako, mogu reći da mi tu noć nitko nije trebao. Samo ja, moja najdraža glazba i majka priroda samnom.
Hehe, kada ste ja ne može vas zima ohladiti jer ljubav prema njoj će vas vječno grijati.
Šetao sam i slušao glazbu tu noć, točnije premotavao sam par istih pjesama koje posebno volim.
Nisam znao kuda bih išao, nisam ni razmišljao kuda idem. Samo sam šetao i gubio se duboko u svojim mislima.
Prošao pored nekih mjesta koja bude topla sjećanja, probude i ona sjećanja zbog kojih se osjećaš malo usamljeno. Ali ne tad, ne tu noć. Nisam osjetio ništa, samo ljubav prema predivnoj večeri u kojoj sam izašao.
Otišao sam u park. Šetao polako njime. Možete li samo zamisliti koliko je lijepa noć u kojoj nema drugih zvukova osim glazbe hladnog vjetra? Golo granje pokriveno mrazom, pripremilo se za svoj zimski san. Možete li zamisliti koliko ljepote leži u samo jednoj običnoj noći koju prespavamo?
Tu noć, samoća i ja smo bili prijatelji. Bili smo si dovoljni. A majka priroda bila je uz mene, kao svaka majka uz svoje dijete. Osjetio sam ju uz sebe. Ljubav, ljubav dolazi do nas kroz razne načine. Na nama je želimo li ju prihvatiti ili odbaciti.
Došao sam i do zidina staroga dvorca. Tamo gdje sam nekad davno krvlju pisao na zidu ime sebe i svoje tadašnje cure.
Tamo gdje sam nekada sjedio s bocom vina i pisao pjesme a kasnije ih prepisivao na blog kako bih svoja zapažanja i doživljaje i osjećaje podijelio s onima koje smatram sličnima sebi. Jer hej, što bi radili na mome blogu da me ne razumijete? :)
Hladnoća se probijala kroz moju odjeću, osjetio sam kako steže po prsima. Nisam htio još doma, no nisam mogao biti na mjestu. Posjetio sam ulicu u kojoj sam odrastao. Usput vidio i klupu na kojoj sam prvi put poljubio curu . Vidio ulicu na kojoj sam odrastao. Prisjetio se i nasmijao.
Nekada bih zaplakao a sada, samo sam se nasmijao. onako kako ja to najčešće umijem. osmijeh koji samo ja vidim, onaj u meni :)
Prolazio sam pored nekog auta na čijem je staklu bilo prilično mraza. Prisjetio sam se kako je bilo uvijek kao klincu zabavno prstima pisati po snijegu ili prašini na autima. Pa što ne bih i sada ha? kao da će me netko vidjeti... pa da me i vidi, pa što zar ne? opusti se, ti si samo dijete. Godine me čine starijim fizički ali ne mogu i duhovno. Heh, hladno staklo i mraz na njemu. brzo se je otopio na prstima. Lijepa zima dolazi, nadam se da će biti snijega.
Stara vremena
Pucketanje drva u staroj peći
Oko nje skupljaju se članovi obitelji najmanji i najveći
Kao nekada, u stara vremena priča da se priča
O svijetu koji je dom raznih bića.
Svatko je svoju priču izabrao
Nju je pratio, za nju sve bih dao
A kada je njegovo vrijeme bližilo se kraju
On bi ju na ostale prenio u toplom obiteljskom zagrljaju.
Svaka priča imala je poruku i junaka
Svaka od njih i nije bila tako laka
Ali male glavice pomno su ih slušale svake noći
Prije nego su na počinak spremne bile poći.
Što je to što promijenilo je svijet
Da više nitko ne prića priče uz toplu peć
Zar su zaboravili ljudi svoje junake, ljubavi i snove
Prenijeti ih jednom na sve one koje vole?
Sjedim tako u kasne večernje sate
Razmišljam samo, no iste misle posvuda me prate
Ima li negdje još ljudi koji žive uz tople peći
Pričaju priče prije nego odu leći?
Recite mi braćo i sestre
Vi koji ste slušali i pričali priče svako veće
Recite mi moji poganski preci
Hoće li potoci suza opet teći ?
Ako ikada budem mogao pratiti ću vaše staze
Put koji samo najjači gaze
Samo hrabri koji prenose svoje priče i snove
Oni koji poraza se ne boje.
Ako ikada budem mogao, sve od sebe ću dati
Da onaj koji uz mene bude od modernoga svijeta ne pati
I moj život ću pisati u pjesme i priče
Svaku noć ću pisati dok jutro ne sviće.
Možda nikada u mome domu nitko biti neće
Samo ja, samoća i moje svijeće
Možda i tako bude, no jedno će isto biti
Napisat ću svoje priče o životnoj niti.
Jednog dana, kada moja duša bude s precima daleko
Želim da moja ljubav grije srce neko
Kroz priče, da mu dam snage da mu dam volje
Da se bore da dobiju ono najbolje
A najbolje sve krije se u škrinji koja skriva blago
Srce drugo koje će ti biti jednako drago.
ljubav umire a svijet ju prati
'' ne bih se trebao izgubiti u snovima kada imaš toliko toga za doživjeti'' - citat iz harry potter-a
Razmišljam sada o tome. Koliko toga doista imam za proživjeti, ja? Vi, mi, bilo tko. Koliko je istine u tome?
Volio bih živjeti u svojim snovima zauvijek. Previše sam loša osoba u realnošću, s lošim životom i nikakvom budućnosti.
Moj život nema veze s smislom, sve što imam od njega je glazba, ovo gluho pričanje, pisanje postova, pjesama i romana.
Izgubljen daleko u snovima..
Ljubavne pjesme su jedino što mi je preostalo lijepo, jer oko mene nema više ljubavi.
Nitko nikoga ne voli kako se je nekada voljelo, ja mogu voljeti ali ne mogu biti voljen. I to je problem, ne želim se naviknuti na hladne, dosadne, monotone veze kakve su danas.
Gdje je nestala ljubav? zašto se ljudi više ne bore za ono što vrijedi više od svega? :(
kažu živi za sebe, jebeš druge. slažem se, ne bi trebali živjeti za brige drugih, trebali bi rješavati svoje.
Ali zar nije svima zajednička briga spoznaja, činjenica da su se ljudi udaljili jedni od drugih u užasnim, zastrašujućim granicama?
žao mi je ako sam neshvaćen jer brinem o tome, jer sam neshvaćen jer mi nedostaju '' topliji'' dani puni ljubavi i romantike. ne samo u mome životu nego i mome društvu, mome gradu.
Nedostaju sretni parovi na ulicama, nedostaje ljubavi a osjećam se kao da jedini marim.
I tako, meni svi kažu nemoj živjeti u snovima. Naš svijet u život danas je pakao, noćna mora. Zar me želite prilagoditi vašoj monotonoj, depresivnoj i odurnoj realnosti? ne hvala. to nisam ja.
Ja sam sanjar. ja sam izgubljen u ovome svijetu. ne mogu se pronaći nigdje. jedino gdje se pronalazim je glazba, igranje i sanjarenje. Od mog sanjarenja naravno dolaze i moja pisana djela. Nekada sam ljubav mogao osjetiti svaki dan, sreću i toplinu.
I sada ju osjetim samo kada sanjarim o njoj, kada pišem o njoj. Zar su ljudi zamijenili srca za kamenje? :(
Svi govore isto. prošli su svašta ne žele se upuštati u veze. Svi govore da im je bolje samima, da im je do zabave i da im nije do vezanja. Pa zar doista.... zar vezu gledate kao zatvor? i zar smatrate da su sve veze iste? bojim se najviše od svega da neću naći srodnu dušu, nekoga tko može razmišljati kao i ja.
meni govore da me glazba promijenila previše ( uz naravno okolnosti neke) ali u biti koliko god mislili da sam ja hladan, ja jedini nastojim održavi ljubav postojanom...
Ima li netko tamo? netko tko zna voljeti? želim voljeti nekoga tko zna voljeti..
crno bijeli svijet, moj svijet
U mome svijetu umrle su boje, odavno nestale.
Polako u prošlosti punoj bola izblijedile. U meni više nema boja, sve je samo crno, crna praznina. Moja duša više ne poznaje čari života. Samo duboka crna tmina.
Želim reći mnogo no riječi mi gube na snazi. Uvijek sam bio jak na riječima, mogao sam napisati stvari koje bi svakoga zadivile, stvari koje bi svakoga taknule... Jer ja sam bio osoba koja je mogla svakoga taknuti... No onda su došli oni dani. Kada je bol poprimila drugo lice, i depresija i tuga kada više nisu bile samo inspiracija za pisanje i navika. Počele su me mijenjati, ubijati.
Kao da gledate sliku na kojoj je toliko različitih boja, poput slike na kojoj je lijepo modro nebo, sive visoke planine s bijelim kapama i kristalim ukrasima od leda. U podnožju planine maleni puteljci koji vode do malih kuća, male crvenkaste kućice koje i samim izgledom nude onaj osjećaj topline koji se osjeti u domu punom ljubavi.
I okolo su pašnjaci i nepregledne šume. I ta slika bila je moj san. Moj svijet. Tamo gdje sam sjedio u svojoj mašti, tamo gdje sam pisao stihove u ljubavi, tuzi i samoći. Tamo gdje sam imao sve lijepo za sebe i osjećao se sigurno, smireno.. Ta slika, izgubila je boje. Kao da je netko ispio život iz njim. I dalje se vide njene ljepote. ali kuća više nije topla, izgleda tako tužno, šume tako duboko i crno, puteljci kao da vode daleko u nepregledno sivilo, tamu. To je svijet u kojem živim, to je svijet koji je izgubio svoje boje.
Dopustio sam to, izgubio sam. Sebe, svoj svijet, svoje srce.
Dio po dio skupljao sam razderanu sliku, spajao krajeve, poput puzli.
Gledao sam u tuzi što ostalo je od mene. Gledao i plakao. Kada sam napokon shvatio koliko sam izgubio.
Vjerujte mi kada vam kažem, najgore što možete izgubiti je sebe.
I kada ležim i šećem svijetom svoje mašte. Vrtovi ruža više ne cvatu, i mirise me ne obmame. Samo bijele ruže i crno im trnje, samo sivo nebo i hladni vjetar.
Više nije lijepo, no još uvijek je to svijet koji sam ja stvorio, moj svijet.
Povlačim se duboko. Tamo gdje tama sniva i gdje se ne čuje ništa osim usamljen i izgubljenih duša plač. Tamo ću i biti. Jer ne mogu više podnijeti svijet u kojemu je sve izgubilo ljepotu, sve izgubilo čar. Svijet u kojemu sunce nema svoj sjaj.
Srce držim u rukama, i želim ga nekome dati. No sjetim se ljepote koju sam imao, sjetim se koliko sada patim.
Vratim ga u sebe, duboko u svojoj tami.
siva krv mojim venama teče, bolje da smo sami.
Ležim, sanjarim o bojama u svome svijetu. Zelenoj travi i pašnjacima što miriše, nebu modrom što na more liči i nepreglednoj šumi koja svira svojim starim granama, maše mi krošnjama.
Sanjam... da sam daleko...
Negdje.. gdje je ljubav blago a zlato samo zlato.
Negdje... gdje ljudi ne lažu, gdje ne ispijaju živote iz drugih. Gdje moj svijet imao bi boje...
Sanjam da živim drugačije... ili umrem ovako
još jedna od nedjeljnih noći u dosadnoj samoći
Kada je jutarnje sunce rasulo svoje zlatne suze po nebu i kada su kapljice zore zasjale poput dijamanata na predivnoj zelenoj travi. Osjetio sam i ja njegovu toplinu kako me miluje, u hladno jesensko jutro. Još jedno jutro dočekano vani, duga noć je iza mene. Koračam doma, umorne oči spremne su odmoriti se, utonuti u duboki san. Prije ulaska u zgradu još jednom zastanem i umornim licem pozdravim sunce.
Poznat miris moje posteljine, par neugodnih minuta dok se ne zagrije i postane topla. Teške oči se sklapaju... tama...
Budim se.
sunce je još uvijek na nebu. No više nije onako zlatno. Heh, osmijeh na licu. Krvave boje polako nestaje u daljini, kako nestaje kao da umire. Nebo poprima modru boju i zvijezde se polagano ''pale'' poput božićnih svjetiljki. Kite nepregledni tamno plavi nebeski svod. I onda se pojavljuje i on. Srebrni, čarobni i predivni mjesec.
I tako je prošao još jedan dan moga života, dani koje obično prespavam.
I počela noć, noći koje živim.
U svojoj sobi, u svojoj tami i svojoj samoći. Tako doživljavam svoja 4 zida.
I koliko god da boli i steže. Koliko god se činilo preteško živjeti tako.
Često mislim da ne bi ništa promijenio i da mogu. Ne sada. Promijenio bi da ne povrijedim ljude koje jesam, da ne izgubim one koje jesam. Ali sebe, sebe ne bi mijenjao. Jer onih 2 godine kada sam se '' promijenio'' bio sam sve samo ne ja. To nisam bio ja. Ali o tome sam dovoljno pisao. Opet sam svoj i to je ono što je bitno... :)
Tako izgleda svaka ili svaka druga noć u mojoj glavi.
Godinama već. Sjedio bih satima i pisao pjesme. Sanjao o ljubavi. Sanjao snove o slobodi. Sanjao o svojevrstenoj sreći.
Gubio bih se u snovima i svi bi rekli nije dobro da toliko sanjariš.
samo zato jer nisu nikada vidjeli, nisu nikada osjetili.
Kako je biti ja u ovoj koži, u ovome svijetu, u ovome životu.
Nisu nikada vidjeli kako je biti ja. U mome svijetu gdje je ljubav jedino što je bitno. Gdje laži i oholost ne postoje. Moj svijet, moji snovi. Gdje smo moja voljena i ja. Gdje smo daleko od svih. Ispod divnoga neba.
Moji snovi, moj svijet. Gdje sam stvarni ja, moj stvarni život samo još jedna u nizu noćnih mora.
Prihvatio sam da se sve mora promijeniti, postalo je lakše.
Život prolazi, gledam u njega kao putnik u vlaku kada gleda kroz prozor.
Nekada vidiš nešto lijepo i volio bi gledati to duže. No život brzo prolazi. A stanice, tamo gdje stojiš neko vrijeme. Mogu biti samo faze života, tuge ili sreće. Nešto što će opet na kraju proći. Nekada ćeš htjeti vratiti se natrag, nekada zaboraviti. No život je jednosmjerna karta. I ne možemo vratiti ono što je prošlo.
Kada shvatiš kako život funkcionira. Nekako, umoriš se. Pitaš se... Ima li život smisao? Ljubav? možda je to ljubav...
Pjesma za kraj. nekako sam izgubio riječi kada sam počeo pisati. a imao sam veliku inspiraciju...
Ljubav mojih snova ( si ti )
Pogledaj me, lijepim svojim očima
Reci mi ljepotice, zašto ne dopustiš mi da spavam noćima?
Pogledaj me, ti kraljice mojih snova
Tvoju ljepotu ne mogu opisati, nema tih riječi, nema tih slova.
Mogao bih ti reći da si prava diva
A mogao bih reći i da si prava vila
Ma mogao bih reći da si bilo što
Ali koliko si divna, ne mogu opisati to.
Kada suho lišće pleše i kada vjetar hladni puše
Sretnimo se mi, neka tijela nam se griju, neka griju se i duše
Neka tvoje usne poljube moje
Želim vidjeti sebe u tvojim očima, želim da me vole.
Zamišljam te uvijek kako ležiš pored mene
Šapnem u prazan jastuk u tišini '' volim te''
Uvijek sam znao da si stvorena za mene
I suza mi tada krene
Samoća me zagrli i cvijet ljubavi uvene.
Htio bih ti pričati danima o ljubavi što traje
O tome kako sam te čekao uvijek, brojao dane
Htio bih ti reći koliko ljubav vrijedi, više nego zlato
No od svih tih riječi umorio bih te lako
Umjesto da usnama oblikujem riječi
Ja bih te njima ljubio i ne bih morao ništa reći
Ležim dušo, u svojoj tužnoj samoći
Tužan jer ne znam koliko mora proći prije nego ćeš doći
Čekam te pa ako i nikada ne dođeš
Znat ćeš da si moja voljena listovima mojih pjesama kada prođeš
I kada moje tijelo umre, kada budem u vječnome snu
Ja samo sanjati ću tebe, ljubav svoju jedinu.
paradise belongs to you
Čarobna si. Ti, koja si uvijek uspjela izmamiti osmijeh na moje umorno lice. Umorno, tužno, smrtno ozbiljno lice.
Ti, koja si mogla vidjeti tugu u meni jednim pogledom, mogla učiniti da život ne boli i da srce grije i kada je oko njega mrtva jeziva zima. Kada su emocije u meni bile kao ledeni studeni, njegove predivne noći. Ti si bila jedina koja je brinula o meni. Nisam nikada bio sam... Tvoje ruke brisale su moje suze, tvoju usne oživjele život u meni, svaki puta kada sam pao. Ti si bila uz mene. nisi me morala dizati. Zbog tebe sam imao krila, mogao sam se ustati uvijek. Znao sam da se imam zašto ustati. Ti, koja si učinila da i moj život nešto vrijedi. Bila moja jedina ljubav. I ja sam bio tvoja. I mi... koji smo bili primjer prave ljubavi. Mi, koji smo pružili ljudima nadu da ljubav postoji, da romantika nije samo u romanima i filmovima.
Zar mi nismo mogli biti bolji.... Bolji od svih.
Nekada se pitam. Jesam li te izgubio samo zato jer sam tako beskoristan kako jesam. Jer sam bio tako posesivan. Ili samo zato jer me više nisi voljela?
Ne znam... Život ide dalje, tako kažu.
Ali ja ne znam što mi to život pruža. Za što ja živim? izlasci nisu već godinama isti. Ujutro kada se budim nemam tebe. ne mogu reći volim te, nemam tebe...
Kada padnem, pogledam iz crne dubine u kojoj jesam, nemam krila. nemam tebe...
Volio sam te. I jedan dio mene zauvijek hoće. Zbog tebe sam naučio voljeti, stvarno. Iskreno voljeti. Zbog tebe sam naučio biti bolja osoba. Zbog tebe sam jedine živio. Znaš koliko nisam volio život. Ali kako da sam ga prestao živjeti kada si ti bila uz mene. Učinila si da ga zavolim.
Sjetim te se često, pitam se...
Dali je moralo završiti ovako...
Uzdahnem, život prođe kroz glavu. Zaplačem... ljudi bi rekli '' idem dalje''.
Ali ne mogu...
moja prošlost je u ruševinama. Sve što sam gradio, sve u što sam vjerovao. Sve za što sam se borio i za što sam živio..
Moj život... odavno je izgubio svoje boje. Sve je otišlo s tobom.
Drago mi je ako nisi bila sretna uz mene više da si otišla od mene. Grozno bi se osjećao kada bih znao da cura koju volim nije sretna uz mene.
I drago mi je ako si sretna. Nikad nisam mislio da ćeš otići od mene.
Nikad nisam mislio da ću dočekati opet dane samoće. dosadne, melankolične noći.
Puno smo prošli skupa... Do nedavno zapravo... ja nisam tražio drugu curu. tražio sam sve ono što sam volio na tebi u njima.
Prošlo je dosta vremena. godine prolaze od kako si ti otišla. Moj život od onda više nije isti. Bilo je i lijepih stvari, ali pretežno je bilo ovako. Samoća, suze za prošlost. vratio se samoozljeđivanju i alkoholu. krvav i mamuran se budim teškim jutrima. i pitam se...
doista, zašto sam nastavio živjeti?
Vrativši se u ovaj usrani grad. Život ni nije mogao ići na bolje.
I nekako uspijevam uvijek ispasti sve samo ne ono što jesam u tuđim očima..
Volio bih znati kako si ti vidjela pravoga mene. Kako si ti vidjela moje vrijednosti. Volio bih znati kako si me ti znala voljeti, vratiti mi jednako ljubavi koliko sam ti je davao.
Vrijeme prolazi. i od kada sam svjestan da se više nikada nećeš vratiti..
ostala si u srcu jer si dio njega, dio mene i moje prošlosti.
ali napokon sam te uspio gledati kao bivšu curu, ostaviti te u prošlosti...
i poželio sam graditi budućnost...
Mislio sam da nikada neću preboljeti izgubljeno. Velika je to bila cijena da uvidim svoje greške. Prevelika.
Ali život je okrutna škola, greške se kažnjavaju posljedicama.
I s posljedicama se treba znati nositi... nosim se nekako i ja s njima.
Izgubio sam toliko puta u životu. možda sam se uplašio voljeti, opet.
Ali znam da bih mogao. S uspomenom na svoju prošlost, mogu se nositi s time. mogu graditi novu budućnost.
No moj život, sve u njemu. Sve materijalno, svi i sve toliko je bezvrijedno.
Bez one koja će me voljeti, bez one koja će brisati suze s moga lica.
Nisam stvoren za ovu samoću. Svaki dan je patnja, sporo umiranje. Od tuge, samoće. I svako jutro je prokleto, svaka zraka sunca koja me nježno grije dok otvaram teške, umorne oči.
Prokleo sam svaki dan do sada.
Svi govore čekaj i ona će doći. Cura koja će te voljeti. cura koju ćeš voljeti.
ali razumije li itko, kako je teško samo čekati?
kada život boli, kada su noći neprospavane. Kada se život u tebi gasi.
Vide li ljudi istinu? Istina je, ja ne mogu biti sam.
Ljubav se ne bi trebala čekati. Jer kako možete znati da će doći?
U ljubav se ne treba vjerovati. jer ona se gradi, vi ju gradite. Ona postoji, ako ju vi želite da postoji.
Ljudi su tako hladni, tako... drugačiji nego prije.
samo želim vratiti ljubav u svoj život...
Život bez ljubavi je greška. nitko ne bi trebao tako živjeti.
Jesen i njene čari, sanjarim o boljem sutra kao kada sam bio mali
Jesen... Jesen je uz zimu moje najdraže godišnje doba. Zima od malena.
No kada sam prvi put osjetio slatke čari ljubavi bila je jesen. Ljubav je otvorila moje oči. vidio sam novi svijet, vidio sam nove ljepote. U svijetu koji je uvijek bio oko mene. Pitao sam s kako to da nikada nisam to prije učio. Ali tad je ljubav prvi puta dotakla moje srce. To je bio jedini odgovor. LJUBAV! jedini a tako veličanstven, divan odgovor. ako ikada budeš čitala ovo, znat ćeš da je za tebe. Hvala ti. Ti si bila moj put koji me odveo od sigurne propasti u divnu vezu o kakvoj netko tada naših godina nije mogao ni sanjati. Te godine su prošle brzo i znam da sada imam priliku promijeniti ih, nikada ne bi. Te jeseni, prvi put sam rekao volim te, prvi put sam napisao ljubavno pismo. Prvi put sam osjeti da nisam sam. I hvala ti, svaka cura koja je uživala moju ljubav poslije trebala bi ti zahvaliti. Jer ti si jedina iz crnog, negativnog i vječno depresivnog mene izvukla ono lijepo. Jesen i ti ste tada bile moje dvije ljepotice, moje ljubavi.
Godine su prošle, nisu me štedjele. Izgubio sam sebe i prepustio se alkoholu. moje pjesme nisu više ljubavne. Moji dani nisu više ispunjeni. A u duši ostao sam isti. Onaj koji je uvijek znao curi izmamiti suze radosnice. Onaj koji je htio svojim bićem popuniti svaku prazninu u osobi koju voli. Ostao sam isti, samo slomljen. Gledao jeseni kako prolaze. moje suze kao mrtvo lišće. I tako šećem ulicama svoga starog grada. Sjećanja u glavi. Slatke laži. Osmijesi, suze, svađanja, poljupci... Pogledam u svoju ruku.. Pogledam pored sebe. Hodamo samo ja i samoća... Zar nakon svega, pored mene nije nitko?
Rukama obrišem suze, pogledam svoj odraz u izlogu. Oko mene ludi jesen, kao da me želi razveseliti. Lišće pleše i kosa s njime. No u srcu samoća kada udari, naviru suze. Bojim se, ne želim i ovu noć provesti sam. Samoća je uz mene, tuga i bol.
I moj život poput jedine svijeće na starome groblju. svijetli i ističe se u tami. Ali u toj svoj samoći, radije bih se ugasio i pridružio tami.
Pišem pjesme, pognute glave dok šećem gradom pišem ih u mislima, spajam stihove, emocije i sjećanja. Koliko je prošlo od kada sam doista neizmjerno volio ? I od kada sam bio toliko voljen?
koliko još mora proći... Da jedna jesen opet dobije u mojim očima čar romantike i ljubavi. Da gledam u oči koje volim i da one vole mene. Koliko još mora proći... Da netko ubije moju samoću. Koliko još... Hoću li provesti mjesece, godine sam? s svojim pjesmama izgubljen i zaboravljen?
I kada bih mogao vratiti vrijeme da promijenim svoj život, malo bih promijenio.
Volio sam doista. I na kraju, možda i nisam vidio kada sam trebao da će doći do ovoga.
Sve što sam želio je graditi vezu u ljubavi. Imati nekoga da samnom podijeli tugu i sreću. Lijepu jesensku večer, netko da bude moj anđeo.
Sve što želim je...
Osjetiti usne pune ljubavi, opet. Osjetiti da srce gori i da ruke grle, s ljubavlju.
Sve bih dao, i život i dušu da dobijem zadnju priliku. Dokazati koliko je ljubav predivna. I dokazati da nisam kao svi, da želim i mogu zauvijek voljeti...
Hoću li svoju priliku dobiti ili u samoći na kraju umrijeti?
Let me loose myself in the emptiness you bring
nisam imao namjeru pisati post dok mi ne prođe ruka, ali ne mogu izdržati.
naime, u petak sam bio super volje, isao van sav pozitivan i spreman za ludi provod. ali on je ispao nešto zbog čega se kajem. još jednom, alkohol mi je pokazao koliko glup i jadan mogu biti. lagao bih kad bi rekao da se sjećam ali njena reakcija bila je dovoljna da požalim svaku kap alkohola u sebi. pao u očima one koju želim više no suha zemlja kišu i sleđene šume proljetno sunce. alkohol, do sada sam pio da bih bio bolje. i nikad nije bilo bolje ali nije mi bilo stalo, ubijao me alkohol, to me tješilo. želio sam umrijeti, želim umrijeti.
I tako, pijan zavrsio sam na spajanju tetiva i šivanju ruke. krvav, pijan, izmoren od duge pijane noći. no, ovo nije post o tome. sada pišem jednom rukom, tako da ne mogu baš dobro pisati... no moram. nemir je u meni...
Probudio sam se u bolnici... u glavi je bio stih pjesme koju sam noć prije čuo. i njeno prekrasno lice. i znao sam da sam uprskao. sklopio sam oči da zadrže suze ali nisam uspio.
prokleo sam dan kada sam se rodio...
Razmišljam puno o vlastitoj smrti. odlučio sam napisati pjesmu koju bih volio ostaviti iza sebe...
Moj grob
Rođenjem mojim sjenka je dobila lice
Samoća i tuga sa mnom su kitile ulice
Prolijevale suze što bole
Iz očiju mojih otrovno zelene boje što za smrt mole.
Sjedim sam kao i uvijek
I znam da za ovo ne postoji lijek
Predan samoći zauvijek
I predan tuzi što mi daje moći da pišem
Iako iste emocije ne daju mi da dišem.
Život je vrijeme jednoga bića
U mome primjeru predan da topi bol uz alkoholna pića
I nikad nema napretka ni novih otkrića
Samo smrt koja kosi nas, nesretna bića.
Kada moje vrijeme dođe i nikada više ne otvorim oči
Nacrtajte osmijeh na moj leš jer sam se oteo samoći
I nemojte me zakopati već spalite
Neka djelići moje duše u pepelu i žaru noć kite.
Moj grob neka ne bude samo zemlja
Predajte me majci
Majko Božice, neka me tvoja ljubav prati
Moj grob neka budu i šume i jezera
I vatra i voda i stijena
Moja pjesma neka ne rastuži nikoga
Jer mrtvoga sam sebe htio više no ikoga.
Moja smrt neka je slavlje i veselje
Jer to je sloboda moja i moje htjenje
I moj grob, neka ne bude samo zemlja
Bacite moj pepeo do zvijezda
da s njima i djelić moje duše nebo krasi
Dok se moj život i moja bol zauvijek gasi.
