wapaj


Ono što ljudi najteže nauče ja mislim je kako se nositi sami s sobom...
Svoj život sam uvijek krivo živio. nadao se sve ispraviti u zadnji čas. uvijek sam se suzdržavao djelovati onda kada sam znao da bih trebao. dopustio sam izgubiti one koje sam volio a onda poslije sam se trudio vratiti ih. pokazati im pravo lice.
i istina je. nažalost. nikada nisu vidjeli najbolje od mene samo su slušali o tome jer nekada sam upravo to davao.
zašto sam toliko vezan za svoju prošlost. ne zato jer mi je stalo do ljudi nego zato jer mi je stalo do onoga što sam tada dao.
toliko pozitivne energije i ljubavi koji mi sada nedostaju da bih opstao..
toliko sam puta u životu pogriješio..
čini se da drugačije ne znam... jebiga..

pitam se. ako postoji bolje. zašto se mi ljudi uvije zadovoljimo onime prvime što dobijemo.
ja i sada znam da mogu bolje. znam da sam pogriješio. odavno znam da radim stvari koje NE ŽELIM.
zašto to radim ne znam.. tek kada stvari odu k vragu u nepovrat... kao da tek onda shvatim i želim ispraviti sve.
a tada naravno da je kasno.. za išta...

volio bih da mogu reći da je ovo zadnji post... zapravo.. ovo je možda samo početak..
facebook mi neda da održim blacken the angel ime a ni jedno drugo ne odgovara mojoj osobnosti..
jer ako nisam blacken the angel.. to nisam ja..
pitam se... gdje li je kraj.. svega...

mogu reći da mi se neda živjeti. dugo već je to tako..
i živim i dalje. tražim snagu i motivaciju u životima drugih. u pjesama i u tužnim ljubavnim stvarima..
i naravno da ni jedno od tog ne pomaže... osjećam se uništeno..zbog svega što sam učinio..
glumim da sam kamen iako sam unutar sebe staklo.. razbijeno.. pomalo korak po korak.. uništeno.

ovaj post je najiskrenije od mene..
Mislim da svi koji me se sjećaju kakav sam bio prije.. su zaboravili..
i bojim se umrijeti s slikom o sebi kakav nisam..
bojim se otići i ostaviti krivi utisak...
žao mi je.. za sve koje sam povrijedio jer sam mislio da ne mogu drugačije..
žao mi je.. za sve koje sam izgubio..
žao mi je... zbog tebe...

kako bih to rekla jedna od divnih pjesama katatonie...

how could this go so very wrong
that I must depend on darkness
would anyone follow me further down
how could this go so very far
that I need someone to say
what is wrong
not with the world but me

ovaj život mi je ponudio mnogo šansi.. i svaku sam sjebao..
da.. JA... UVIJEK SAM BIO JA...
žao mi je... ako čitate... i ja sam osoba koja vas je povrijedila.. ako ti čitaš..
oprostite mi. oprosti mi..
uništio sam sve...
sebe..
mrzim se.

žao mi je...

https://www.youtube.com/watch?v=-VgWw88eDXU

Image Hosted by ImageShack.us
09.06.2015. | 04:37 | †0† Feel The Pain... | Feel The Darkness Inside You... |
Image Hosted by ImageShack.us

Angels don't die


Već sam u nekoliko navrata rekao da više neću pisati blog i da nemam što napisati.
Da sam se zatvorio i da sam prestao biti tko sam bio... I ne znam čemu je vodilo sve to no znam da nikao ne u dobro.
izgubiti samoga sebe je najgore što možeš izgubiti. Puno sam to puta rekao.

Zbog ljudi koji su me pitali, mislim da ću vratiti mogućnost anonimnog komentiranja.
Bio sam maknio davno prije jer nisam imao volje nit želje slušati sranja ljudi koji me ne poznaju i osuđivanja.
Niti slušati prodike onih koji misle da me poznaju.

govorili su mi moraš se promijeniti ako želiš da se promijene dogode. I jesam, promijenio sam se.
Zadnjih par godina živio sam život nekoga drugoga.
Život kakav nikada nisam sanjao da ću imati.
Moram ići za svojim snovima, zašto sam to zaboravio? Zašto sam dopustio da s godinama postanem isti kao oni kojima sam govorio da nikada neću biti kao oni. Oni mi sada govore vidiš rekli smo ti, kada malo ostariš shvatit ćeš neke stvari.
Jedino što sam ja shvatio je da sam počeo živjeti i živio život koji nisam želio, da sam svoje snove stavio po stranu jer sam ih smatrao nemogućima i da sam upravo ja razlog svih sranja koja su mi se dogodila u životu. Jer dok jedna osoba želi pokazati pravo ja a ona koju si stvorio da ju sakriješ ju potiskuje natrag počneš gubiti i razum i zaboraviš tko si doista ti.
Zašto sam se počeo sramiti onoga tko sam? I zašto sam počeo glumiti da sam ono što nisam? Uništio sliku o sebi pred onima koji su me trebali poznavati najbolje, natjerao one koji su me voljeli da pomisle kako više nisam ista osoba i kako više u meni nema ni trunka onoga tko sam bio. To ne smije biti tako.
tko sam ja?

Ja sam oduvijek bio fucked up kid. Pa sam s godinama očito prestao biti kido. Ali i dalje sam isti kao prije.
Jedino što se promijenilo, prije se nisam sramio onoga tko sam i što sam. Patio sam, pisao o ljubavi i boli i volio sam ono što moja unutarnja bol može proizvesti. Lijepe pjesme i lijepa sjećanja, moje emocije posvuda.
Volio sam prijatelje više nego bih volio vlastitu braću, volio sam svaku svoju curu kao što bih ju stvatko treba voljeti.
Neki, mnogi, to nisu znali cijeniti.
Ali što sam ja učinio je puno gore. I žao mi je jer oduzeo sam onima kojima je stalo sve što sam imao. Ne vjerujem da sva ljubav i sve moje emocije u meni pripadaju samo meni, samo jednoj osobi, vjerujem da one pripadaju svima do kojih mi je stalo. A tih ljudi ima, zašto sam se toliko povukao... Zašto sam dopustio samome sebi da uništim sve što sam volio.
Kao da sam htio osjetiti granicu boli gdje više ne mogu izdržati. A bol je postala mržnja.. I mržnja je postala frustracija. Agonija.
Strah od ponovnog sranja kroz koje sam prolazio.
Nedostaje mi biti tko sam bio. Nedostaje mi biti ja.

Zatvorio sam se nakon što se puno sranja dogodilo jedno za drugim. Izgubio par najbližih prijatelja i curu.
Počeo sam shvaćati kakvi su ljudi jer sam do tada vjerovao da svatko u sebi nosi nešto dobro i da ja mogu upravo do toga doprijeti. Da ja mogu pomoći svima koji su u nevolji i da će me to ispuniti dovoljno da budem sretan u životu.
istina je, sreću sam često propustio da bih osjeto tugu i bol i dalje. često bezrazložnu depresiju. Kao da sam se hranio tim negativnim emocijama u meni. I kada sam napokon pretvorio srce u kamen. Kada sam zagrlio najmračniji dio sebe no odbacio i sve ostalo.. Postao sam ništa više od olupine.
Mjesecima nisam osjetio ništa. Jedino što sam osjetio bili su glad, mučnina od alkohola i bol od naprezanja od bljuvanja.
Predao sam se alkoholu. Nisam nikada postao alkoholičar doduše.. Iako su mnogi voljeli tako pričati o meni.
Postao sam samo hladan, izgubio sam svaki trunak sebe na trenutak.
Novi ljudi su došli u moj život. Novi prijatelji, nove veze.
Svi su stvorili dojam o meni kao čovjek stijena. Koji nisam bio. Ali vrlo sam se dobro postavio da se s svime mogu nositi.
Izvana sam uvijek izgledao čvrsto a iznutra se raspadao.
Onaj pravi ja se s vremenom oporavio i žalio je za svakim mojim riječima i mojim dijelima.
Život je išao u smjeru koji nisam želio.

Otišao sam daleko, više nisam znao kako se vratiti, kako se promijeniti, pokazati drugima tko sam zapravo i tko se iza svega ovoga krio.
Kada sam pokušavao imati bliske prijatelje i prijateljice, više nije bilo one doze emotivnosti, onog bratstva i sestrinstva.
Koliko god sam se trudio pokazati da mi je stalo, uvijek sam izgledao kao da mi nije uopće stalo.
Što sam se više trudio to sam manje snage imao..
na kraju nisam više ni pokušavao.

Zbog kaosa u svojoj glavi povrijedio sam mnoge, izgubio sam i tugu i bol potiskivao. Čudno je, sada kada se pokušavam svega sjetiti.. Imam osjećaj kao da pišem o nekome drugome..

Sve je nekako išlo. neki su valjda i dalje vidjeli dobro u meni.. neki su me mogli i dalje voljeti.
No bilo mi je žao držati ih sve na distanci.. Volio bih da sam grlio svoje prijatelje više. Bio uz njih kao prijatelj, brat.
Volio bih da sam dao svojoj dragoj više. Koliko god mi je srce moglo dati.
Žao mi je, jer sam dopustio svom zlu koju su mi drugi napravili da utječe na sve one koji mi nisu napravili ništa.
Možda nikada ni ne bih došlo do ovoga. da se želim vratiti onome tko jesam. onome što jesam.
Da nisam osjetio opet najveću bol koju sam mogao osjetiti.
Da nisam vidio na kraju kako opet gubim i opet sam sve skrivo sam.
Tako mi je jebeno žao.. Neću prestati pisati ovaj blog. Nit ću se ikada više povući. Nit ću lagati o svojim emocijama.
Ne želim glumiti kamen, ne želim glumiti da mi nije stalo.
Volim i uvijek ću voljeti. Volim ljubav, volim nježnost, volim sve slatko i lijepo što ide s ljubavi u kompletu.
Potratio sam puno godina na građenje hladnoga sebe. Lažnoga sebe.
Ne više.
Jer sjećam se tko sam i koliko je teško uvijek bilo biti onaj koji jesam i koliko je uvijek bilo lijepo kada si na kraju shvatio da koliko god se jedni trudili da te omaložavaju drugi su te uvijek uzdizali zbog onoga što jesi.
Volio sam vidjeti da utječem na one koje sam volio da i sami budu bolje osobe.
Uvijek sam govorio da najbolje osobe najviše pate i da moraju ostati upravo takvi kako bi ostali divni.
Kada zamijeniš sve to za mržnju i kada pomisliš da hladnoća i tama su sve što je ostalo, ne smiješ se predati, ne smiješ učiniti što i ja.

Ja, ja sam Blacken the Angel.
Ja sam dečko koji je bio drugačiji u gradu u kojem su gotovo svi bili nečije kopije.
Ja sam onaj koji je za ljubav bio spreman učiniti filmske i romanske situacije, uvijek spreman boriti se do zadnjeg daha za ljubav. Sve za ljubav. To sam bio ja. I to ću uvijek biti.
Moji dani laži i maske mržnje su iza mene. Odbacujem tog '' sebe''. Uvijek ću se sjetiti ovoga i boriti se za to da ostanem tko jesam. Boriti se za ljubav koju želim i dijelim, boriti se za osmijeh one koju volim.

jer na kraju tome služe anđeli zar ne?
nazvao sam se blacken the angel. Blacken jer sam uvijek volio mračne i drugačije stvari, volio sam one srednjovjekovne i goth stvari. I angel. Jer sam uvijek želio biti nečiji anđel. dijeliti ljubav, prijateljstvo, pomagati, biti brižan i biti onaj koji štiti, onaj koji voli.
biti onaj pored kojeg će se moja voljena osjećati posebno i božanstveno.
Vrijeme je, ne za promijene, nego da budem isti kao i prije.

Image and video hosting by TinyPic


Image Hosted by ImageShack.us
09.01.2015. | 13:19 | †0† Feel The Pain... | Feel The Darkness Inside You... |
Image Hosted by ImageShack.us

Happy new year...


Trebala bi biti sretna, nadam se da će i biti.. onima do kojih mi je stalo... koliko ih je ostalo... i onima kojima je stalo do mene...

http://www.youtube.com/watch?v=e1cB-De57cU

ja nastavljam dalje kao i do sada... nepromjenjeno...
nastavljam... ostajati na istome mjestu jer maknuti se ne mogu. predugo....
barem sam s jednim zadovoljan ako s svime ne...
prepoznajem se opet kada se pogledam u ogledalo... i pomirio sam se s onime što vidim..

Možda više neću pisati postove..
Mislim da sam sve svoje rekao... nekoliko puta i ponovio...
Od pisanja svojeg usranog života na blogu ili bilo gdje nemam ništa...
Volim ovaj blog... jer se mogu sjetiti i lijepih trenutaka svojeg života.. i zato ga volim. zato ga održavam živime...
on mi je jedini podsjetnik kako je biti živ...

Još jednom sretno svima u novoj godini. Volite se, čuvajte one koje volite, držite ih uz sebe...
jer s njima ne odlazi samo ljubav, odlazi i sav smisao ovog svijeta i života...
ljubav traje zauvijek ako je prava... a tako i bol ako je izgubite.

Image Hosted by ImageShack.us
01.01.2014. | 19:37 | †0† Feel The Pain... | Feel The Darkness Inside You... |
Image Hosted by ImageShack.us

samo tama je ostala


Stvoreni smo svi od istoga, okruženi istim.
Rođeni smo da živimo i umremo. Svi isti..
Iz iste majke smo došli, iz nje plodove jedemo i u nju se u smrti tijelom vračamo.
Duše slobodne od zemaljskog svijeta odlaze... Kuda?
Toliko teorija, toliko mogućnosti, toliko mitova, toliko neizvjesnosti...
Nikuda, kraj.
Možda... želite li vi vjerovati u to? Ima li to zapravo i smisla?
Ako zatvorimo oči i srce na oduran i hladan svijet koji smo si sami stvorili.
Ako se nađemo sami kako uzdišemo mirise proljetne šume u cvatu, kako dodirujemo licem potoke, rijeke i jezera..
Ako oglušimo na sve i čujemo pjev ptica dok grade gnijezda za svoje malene...
Zar je to sve bez duše? Može li to sve biti, toliko ljubavi, toliko ljepote, samo tako...

Promijenio sam se toliko puta... I većinom na gore...
No prije par godina shvatio sam da u meni postoji i svijetla strana...
Pozitivna strana mene...
ona koja bezuvjetno voli, ona koja slavi život majke prirode i sve njene djece...
Osjetio sam osmijeh na licu tad, kada kao da sam život udahnio više nego ikada prije...
No nije dugo trajalo...
Naučio sam vidjeti ljepotu, naučio sam je voljeti. To je bilo lagano, jer sam je uvijek vidio i uvijek volio samo manje toga bio svjestan.
Problem je dakako bio...
Uvijek bih se vratio onome istome starome sebi... Nimalo pozitivan... I u meni kao da je taj dah života samo učinio bol...
Kao da me je zabolio više nego mi je godio.

24 godine... Toliko godina imam... 7 godina od kada sam prvi puta napisao svoj post na prvom blogu..
Da.. toliko dugo sam ovdje... 7 godina od kada mi se život stvarno, doista, drastično mjenjao.
Kako da sročim svoj život nekome kada me pita u manje od sati i sati priče, toliko ljudi, toliko doživljaja...
Toliko ljubavi, prijateljstva, emocija,obećanja...
Da bi na kraju ostao napušten...

Prije se znalo događati da se osjećam ovako..
Usamljeno... pisao bih postove u mraku, par ljudi javilo bih mi se na msnu..
Svima sam nudio svoju pomoć.. ali nikada nisam sebi pomogao...
Usamljen sam i izgubljen... a nemam više kuda... Soba me zatočila u sebe..
pobjeći ne mogu... niti želim.. niti imam volje....

Rekao bih.... Život je takav... Ali nije...
Moj život je takav...
Toliko ljubavi sam nosio u sebi uvijek...
Kao da sam svu ljubav svijeta pokupio...
A onda se par godina kasnije našao..
Toliko prazan...
Kao da me svijet izbacio is sebe...
Osjećao sam se, osjećam se....
kao outsider u svome životu... Čudno je to doista...

Ti svi novi ljudi jednostavno čine te takvime...
lijepo je imati nove prijatelje iako i njih ne možeš zadržati...
no naučiš tu lekciju kroz život.. prijatelji ne ostaju...
Nedostaje mi sve ono što me činilo onime koji sam bio...
Jer više nisam nitko... ja sam ništa...
prazan i izgubljen...

Nekada... bio sam onaj koji je u noći uživao u poljupcima i dodirima. Pod velikim zlatim mjesecom okruženim srebrnim zvijezdama. Onaj koji je bio dio nečega velikog, onaj koji je uživao svaki dah. Patio, bio depresivan, da... Ali na kraju svega, uživao svoju bol i depresiju na čudan, okrutan i mazohističan način... To sam bio ja...
Onaj koji bi krvavim rukama pisao pjesme, brisao suze i ispijao bilo kakav alkohol u noći...
Ali sve to, koliko tužno i depresivno biće bilo, mračno i jadno...
Bilo je najbolje od mene...

Danas... Tamo gdje stanem ne osjeti se život više. Osjećam se kao smrt sama.
Ne uživam u ničemu... Zvijezde i mjesec izgubile su sjaj.. ostao sam sam...
Napustilo me sve što je davalo toplinu mome srcu...
Tama.. samo to je ostalo...
I ja... samo što nisam u potpunosti nestao...

Image Hosted by ImageShack.us
01.04.2013. | 23:27 | †0† Feel The Pain... | Feel The Darkness Inside You... |
Image Hosted by ImageShack.us

hrabrosti nema za kraj


Za sada, ovo će biti moj posljednji post. Ako bude i zadnji u potpunosti, onda se stvari nikada neće vratiti na svoje mjesto.
Ovaj post, i svaki moj post prije, i svaki blog prije, trebao je biti nešto iskreno od mene.
Već dugo nisam iskren. Prema sebi, prema drugima.
I drugi su lako povjerovali u lažnu realnost koju sam im dao. No sebe nikako ne mogu prevariti.

Već predugo ovo traje.
nestabilan sam, nesiguran sam, ogorčen i nezadovoljan.
Osjećam se nepotpuno, nedorečeno, kao da sam oduzet od svega što mi pripada.
Gradim budućnost, tako bar izgleda.
A nisam ni siguran mogu li to, želim li to.
Više u ništa što radim nisam siguran.
U nikoga...

i moje emocije su postale mizerne.
Što više razmišljam to više boli, to je je gore, to je teže.
Ali nikako ne dolazi na bolje, nikako ne prolazi ono što su rekli da pustim da će vrijeme napraviti svoje.
Vrijeme nije napravilo ništa.
Sve je isto, sve boli i sve je skup ruševina.
Svega mi je dosta i poželim jedostavno odustati od svega.
Pitam se, dok gledam kako život ide dalje.
Hoću li ikada više ja biti ja? vidjeti sebe, osjetiti svoj život u sebi.
Pitam se jer kada bih znao da ću zauvijek ostati ovakva ljuštura, ubio bih se.

Teške riječi, dugo ih nisam izgovorio.
Ali i dalje često pomislim na isto...
Osjećam se da je moj život puno manje od onoga što ja mogu, da živim puno drugačije od onoga što jesam.
Ovo sve je možda odurna šala života i karme.
Ali sada je bilo dosta, pa toliko nisam ni ja zaslužio...

Boli, razara me, želim pobjeći ali ne mogu.
Gubim dane i vrijeme i mjesece i tjedne u svome imaginarnom, virtualnom svijetu.
Kuda me to sve vodi..
Gubim i ono malo ljudi do kojih mi je stalo..
Odustao bih od svega..
No suviše sam hrabrosti na putu izgubio...
Da bih imao hrabrosti i za to...

Svi koji su čitali i čitaju moj blog...
Ovo će biti moje kratko ili dugo zbogom...
Komentare možete ostaviti tu a možete i na mailove, facebook, msn, bilo šta svejedno je...
Blacken je uvijek negdje... samo me potražite

Blackenth3angel@gmail.com

edit.

I da sam znao da to što volim svim srcem vodi u ovo i da će moj život ovako izgledati.
Ubio bi se onoga dana kada sam shvatio da je od moga srca ostala samo krhotina.
Žao mi je, uvijek sam bio onaj koji je volio i borio se za ljubav, uzdizao ljubav iznad svega i svih.
Uvijek sam volio biti njen zaštitnik, volio sam biti romantični ljubavnik, onaj koji izmamljuje osmijehe, briše suze, čuva srca.
Na kraju, ostao sam uplakan, slomljenoga srca.

Moje srce je slomljeno.

http://www.youtube.com/watch?v=f1QGnq9jUU0

Žao mi je. za sve.


Image Hosted by ImageShack.us
28.01.2013. | 19:59 | †3† Feel The Pain... | Feel The Darkness Inside You... |
Image Hosted by ImageShack.us

stairs to the unknown


Bio je samo jedan mladić, drvenim mačem lovio zmajeve, branio svoju princezu, ginuo za svoga kralja i kunio se na odanost i čast.
Bio je, ništa više od malenog sanjara, nježnog i toplog srca rođenog u strahu i hladnim rukama rata.
Bio je sam djete željno ljubavi i pažnje. Dobio je sve ono što nije želio umjesto toga.

Nikada se nije predavao. Živio je uvijek životom onih koji su na dnu. Gledao visoko na planinu.
Beskonačno stuba vodilo je na njen vrh. Oni oko njega odavno su od njih odustali, ali on se nije dao.
I od malena puzao je po tim stubama, dok je naučio hodati hodao je. Dok je naučio bježati od svega zla koje ga je srelo na stazi koja vodi na vrh u nepoznato svijetlo bježao je.
U mračnim nočima kada su oblaci sakrili njegov cilj, podnožije u kojem je rođen bilo je samo mračnija tama nego inače, dječak je sjedio i pisao. O svojim snovima i doživljajima.
O svima koji su ga na putu omeli, povrjedili i pokušali oteti njegovom snu i njegovoj sudbini.

Koračao je godinama. Stazom na kojoj su mnogi odustali, staza s koje su mnogi odlučili vratiti se u onu tamu na dnu. Skočiti i biti zaboravljeni.
Na toj stazi naučio je voljeti, naučio je što je bol koju smrt donosi i što je nada koju smrt tako lako odnosi.
Na toj stazi pao je, iznevjeren od suputnika. Iznevjeren u ime ljubavi i prijateljstva. Časti i odanosti.
No u svojim očima vitez, osvetu si nije mogao dopustiti.
Časno i ponosno nastavio je dalje.
Oklopom načinjenim od vlastitih pogreški i boli, vlastitih suza.
Snagu je nalazio u snovima o ljubavi o poštenju.
Svaka bitka bila je poraz, bila je bezbroj stepenica natrag.
U svojim očima vitez više nije bio. Srce se je slomilo.

Zagrlio je tamu i njome se okrunio.
Njome pakt sklopio, njoj u čast svakoga će zgaziti i pod svoj put ga složiti. Njihovim suzama ledit će mostove da bi prepreke prešao, njihovom krvi će se hrabriti i grijati. Ljubav će odbaciti i o nadi si neće lagati.
Tama i on jedno su postali.
Visoko je bio njegov cilj i dalje isti onaj sjajni vrh planine.
Pitao se je kako to da tamo godinama nije uspio stići. Toliko se trudio i borio, toliko toga na ovom dugom putu prošao.. I nikako, nikako nije razumio.
Reci mi majko, moja ljubavnice i moja sestro, draga tamo, reci mi, kuda će me ova mržnja i bol odvesti. Zašto u refleksiji svojoj više sebe ne mogu raspoznati?

Srce se je borilo s tamom, da ne postanu jedno. No bilo je slabo njegova borba bila je bespotrebno i bezvrijedno.
Nakon svih koju su ostali u pozadini, kao da su vukli natrag i nisu dali da ode višlje.
Ruke prošlosti oko njegova vrata vukle su ga tamo odakle je krenio.
Vrijeme ga rastrgalo, nije se više mogao boriti..

Ležao je, na hladnome tlu, mirisalo je na smrt.
Suze u očima su se ledile, tama je u njemu plakala koliko i srce slomljeno.
Snovi su nestali, svijetlo na vrhu planine nestalo.
''tko sam to postao'' se je pitao...
Varalice sam mrzio a varalica postao. Časti se kunio a od časti odstupio. Ponosom se ponosio a od njega odustao.
Mrzio sam one nepoštene i zle a na kraju i gori od njih sam postao...
Te je noći uzeo nož da okonča život svoj.
Duboko u svoje meso zario i svojim žilama lokvu krvu stvorio.
Pustio je dušu da iz njega izcuri.Tama je milovala svojeg sina, srce se smirilo, kao da se s smrću pomirlilo.
I tada osjetio je, osjetio je kako njegovo tjelo lakše je nego prije.
I sve ruke prošlosti iza njega nisu ga mogle više natrag povući.
Letio je i na vrhu planine, gdje svijetlo koje želio je vidjeti uvijek bilo je, shvatio je što prije nikada nije.

Na vrhu planine život prestaje, to je svijetlo koje smrt se zove.
Šaputala mu je tama, sine moj, nije vrijeme tvoje.
Pogledaj dolje i reci mi, što vidiš sine moj, vidiš li put svoj?

Vidio je tamo, tamo gdje je počelo sve, vidio je smrt, tugu i strah, posljedice rata u kojima je odrastao.
Vidio je kako mašta o svijetlu a ne poznaje ga, vidio je kako vjeran i odan je svojem kralju i hrabar je bio...
Vidio je sve što je nekada biti htio.
Gledao je u stazu koja je vodila do njegova leša. Vidio je sve one koji su ga voljeli i koje je volio, sve one koji su ga izdali i koje je izdao, vidio je smrt onih, koje je volio više od sebe. I vidio je, gdje je izgubio samoga sebe.
Kako se kruni tamom i kako se osvetom hrani, vidio je kako svoju dušu rani.
Suze u očima, jer on sada zna. Tama je rođenje a svijetlost je kraj. Ali kako biti sretan ako kada se okreneš ne vidiš put svoj i ne budeš zadovoljan njime, onime što si činio prije?
Vidio je i shvatio, u život se vratiti mora, boriti se da svaka stepenica bude uspomena nova.
Ostati vjeran sebi, ostati jak i vjeran snovima što ga drže.

Shvatio sam, ne mogu umrijeti samo tako.
Jer ako umrem odbacit ću stepenice života lako.
Ako zaboravim živjeti neću sretan umrijeti.
A kada se pridružim svima onima koji su do vrha došli ne želim patiti jer sam svoj život odlučio upropastiti.

Tko sam ja?
Nikada više ona svijetla i sretna duša, nikada više isti onaj kojeg su ubili.
Nikada više onaj koji se ubio.
Tko sam ja?
Onaj koji odlučim biti.
Sam ću se okruniti i za sve što želim boriti.
Niti dobrim niti zlom, samo voljom svojom jedinstvenom.
tko sam ja?
Ja sam anđeo i demon, ja sam pakao i raj.
Ja sam onaj koji može s tobom a može i sam.

Blacken the angel, to sam ja.
Najcrniji od svim anđela.
Sin noći i mjeseca, majke koja me kroz život vodi.
Taj sam ja.

Blacken the angel.

Image and video hosting by TinyPic

Image Hosted by ImageShack.us
08.12.2012. | 21:47 | †0† Feel The Pain... | Feel The Darkness Inside You... |
Image Hosted by ImageShack.us

I'm not who I used to be, that person is dying in me. One day it's all gonna end.. we will be forgotten but even then my wound won't mend.


No words can describe my feelings.. And no pain can be compared to mine...
But I just want you to know...
you are mine...



I don't care if it's just a dream when we are together as one. I don't care if I have to wake up in agony.
All I want in my sleepless night is to dream of you... to hug you and never let you go.. well at least not until the golden morning sun burns all my dreams and wake me up again here..
world without you.. world of agony.

I'll consider pain as gift. yes I'll do.
If love is not what I cant get from you.
I'll take all pain that I can get.
Just to love you forever and never forget...
you

psst now my lady queen.
I know this night we will share same dream.
Psst. Lady queen.
I'm yours forbidden fruit, your sin.

Image and video hosting by TinyPic

Image Hosted by ImageShack.us
11.11.2012. | 00:42 | †0† Feel The Pain... | Feel The Darkness Inside You... |
Image Hosted by ImageShack.us

Napokon natrag...


Napokon, čekao sam ovo možda i predugo.... Sada kada sam napokon tu kao da ne znam što bih napisao...
10 mj... toliko je prošlo od kako nisam imao internet. pristup svojim profilima kao ni blogu...
10 mj bez normalnog interneta i kompjutora... sada tek vidim koliko je ovisnos postala ogroman kada su mi sve misli bili usmjerene samo na ovo, sjesti tu, pred ekran. uzeti tipkovnicu pod prste i pisati....

štošta se dogodilo u 10 mj... i kao i uvijek želim sve to napisati na svome blogu....
zašto to još uvijek radim?
zato jer je ovaj blog najiskreniji dio mene. bar je to bila zamisao oduvijek da bude...
i trudit ću se to koliko god mogu tako i učiniti....
pošto je kasno i spava mi se ovaj post bit će tek toliko da se javim svima da znate da sam se vratio.. da...
valjda sam samo to htio sada...
nekoliko postova imam napisano i na papiru, nekoliko u dnevniku pa kada ne budem imao vremena ili inspiracije za novi post budem jednostavno napisao arhiva : i prepiso stari post.

oh da, skoro sam zaboravio hehe.
u biti ,planiram pisanje romana jer sam od onoga kojeg sam počeo pisati prije 3 godine odustao...
nekako je previše bio... ne znam...
što je dalje išla priča činilo se više kao da ga ja nisam smislio. nestalo je emocija u njemu a u meni ih nikada neće nestati.
nestalo je u njemu strasti i erotičnosti, kako bih to moglo onda sličiti meni...
sve u svemu... vrijeme je za nešto ozbiljnije...
možda manje posvečeno samome meni...
i uskoro ću s time krenuti...

dragi prijatelji koji čitate moj blog još uvijek, sada sam dostupan i na faceu i msnu i skypeu....
blogeri također drago mi je da se opet možemo međusobno čitati, ovaj post nebude dugo stajao on je tek toliko tu da se zna da sam se vratio.


Bili smo

Ja sam onaj koji ti je pisao pjesme kada si sanjala o svijetu daleko od nas
ja sam onaj koji se borio za nas i naš spas
Ja sa taj kojeg si nazivala svojim anđelom, tvoj raj
Ja, samo ja sam taj, to si govorila a sada je kraj!

Anđeli ne trebaju krila oni su posvuda oko nas
Ali meni nisu trebali anđeli dovoljan mi je bio tvoj anđeoski glas
Reci mi, ne okreći se, priznaj nam da možemo se izboriti
U plamenu svoje ljubavi zauvijek goriti.

Ljubav prema tebi uvijek bila mi je sve
A što da radim sada kada nema te?
Ljubav trajati će vječno rekla si
Ljubav hoće voljena, doista da, ali ne i mi.

Pisao sam pjesme, pisma i priće
Slušao tvoje srce kako se veseli, svakoj kliče
A što sada, mome srcu nitko ništa ne šalje
Suzama isperem lice i idem dalje.

Ja sam onaj kojeg si voljela, svojim princem nazivala
Ja sam onaj za kojeg si ljubav u srcu skrivala
Ja sam taj, sjećaš se zar ne
Bili smo jedno, ti i ja bili smo sve.

Prijatelji, ljubavnici, ti meni sestra ja tebi brat
BIli smo nekada tim a sada došli smo u rat
Moje srce protiv tvoga
Kako mogu da borim se protiv srca tvoga, srca moga?
To je kao da maču uzmeš oštricu ili vatri toplinu
Kao da srušiš planinu i uništiš dolinu
mi nejdemo jedno bez drugoga, mi smo par
Ako mi ne možeš ljubav vratiti barem snove mi pokloni za dar.

Laži, reci da ćeš se vratiti
I znaj, manje ću patiti
Lagat ću si da bilo je istine u tome
Od sada pisat ću samo o boli u životu svome.

evo jedna pjesmica... do čitanja :)

Image Hosted by ImageShack.us
28.09.2012. | 00:27 | †1† Feel The Pain... | Feel The Darkness Inside You... |
Image Hosted by ImageShack.us

Jedno kraće zbogom




Kada nebo i zemlja se spoje i raj bude samo za nas dvoje

Pod noćnim nebom u dubokoj tami
Pod istim nebom pod kojim smo nekada bili sami
Ležim u samoći, znam da nitko neće doći
Ležim, uživam u bolnoj hladnoći.

Dižem ruku k nebu dok suza niz lice klizi...

Dođi, primi me, uzvisi me na nebo, želim biti kraj tebe
Dođi, ubi me, pusti ovaj život iz mene
Krv neka teče, potoci neka na moju smrt miriše
Samo želim ćuti tvoj glas i nikoga više.

I ova je noć jedna od onih u kojima smo sami ti i ja
Rastavljeni između zemlje i neba
I ova noć gorko je tugovanje u samotnoj tami
Valjda je tako kada ljudi ostani sami.

Vjetar miriše na tvoju kosu, zvijezde liče na tvoje oči
Ali nema nikoga tko može ugasiti bol u mojoj samoći
I ove noći, i ove noći
Tražim te među zvijezdama u prokletoj samoći.

Jednog dana voljena, kada spoje se nebo i zemlja
Kada spojimo se ti i ja
Bit ćemo najdivnija anđela dva
I raj pripada nama, raj je samo naš
Čekaj me pred vratima edena voljena, doći će naš čas.

Pišem ti pjesme, dok suhe ruže na grobu zamjenjujem za nove
Ostajem uz tebe dok ne probude se sove
Dok one pjevaju ti sonet u kasnoj noći
Je čekam dan kada ću pred tebe opet doći.


Pišem ovaj post s manjkom inspiracije ali s razlogom. Od sutra nemam više kompjutor i ne znam koliko dugo će biti tako pa do onda, neće me biti na blogovima.
Večeras ću još jednom pregledati vaše blogove, ostaviti komentar i onda, vidimo se za par mjeseci, vjerujem da ću se snaći za neki kompjutor do onda.
Pregledao sam malo svoj blog. Dosta je tužan taj blog. možda i tužniji nego sam i sam mislio da je.
Možda sam i ja tužnija osoba nego to vidim.. Ili pišem postove samo kada sam tužan pa tako ispada?
Neki ljudi nisu nikada razumijeli moj blog a svejedno su voljeli moje postove, to mi je uvijek bilo nekako... čudno ali drago i lijepo.
Dok opet neki doista razumiju i ono, mogu reći da mi je žao ljudi koji me razumiju.
Život ne može uvijek biti najgori niti najbolji.
kako ono kažu, život su usponi i padovi. iako sam ja uvijek imao osjećaj kao da vječno padam.
da sve što gradim na kraju svejedno izgubim.
možda izgubio svaki osjećaj i volju za životom. nisam doista bio nikada depresivniji nego zadnje 2 godine.
ali čudno je.. prije sam nekako... emotivniji bio prema svemu pa i tome.
Sada mi je to postalo rutina. moja bezvoljnost postala je moja osobnost.
ljudi me gledaju kao takvoga, ja se gledam kao takovga.
smisao života?
i dalje nepoznati pojam. ali ako išta u životu cijenim to je ljubav.
mogu živjeti za ljubav... da...

Stvari dolaze polako na svoje...
samo se nadam da će tako i nastaviti...
imam divnu curu. ojačao sam. nisam više onaj klinac koji ne može podnijeti vlastito postojanje i cmizdri svaki dan.
ljudi otupe kada toliko puno izgube. kao da si spreman bilo kad izgubiti bilo što i ostati skuliran.
Emocije su mi zahrđale. tu su. jake su. ali ne izlaze iz mene kako su nekada...
kao da sam zaštopan. nadam se da će uskoro nestati i to.
Dajem svoje emocije koliko mogu, onima koji zaslužuju ali opet imam osjećaj da ih nema dovoljno. da ne pokazujem dovoljno..
Gledam svoje stare postove, pomažu mi puno. sjećam se kakva osoba ja jesam zapravo.
Da idem u rat i da nosim zastavu, moja zastava bila bi ljubav.
Borio sam se uvijek i patio uvijek zbog ljubavi.
Imao sam sve i gubio sve, zbog ljubavi.
Ali dok god imam za što se boriti, neću posustati.
Jer najposlje, to je prava ljubav. :)







Image Hosted by ImageShack.us
15.01.2012. | 14:14 | †2† Feel The Pain... | Feel The Darkness Inside You... |
Image Hosted by ImageShack.us

zatvor


Čini se kao da ljudi uporno žele biti slobodni. Znate, osjećamo kako nam svijet u kojemu živimo zatvara zidove, ograničava nas.
Uvijek sam bježao od granica, tražio sam sebi mjesto za život gdje ću se osjećati slobodno.
Moj blagoslov je bio da ga tako nazovem što me veze nikada nisu gušile, nisam se osjećao kao zatvorenik.
Ali opet, ostalo sve tjeralo me je da neprestano bježim, da pokušavam naći mjesto gdje sam poptuno slobodan. Ja... ili mi.
A što kada shvatite da kuda god bježite za sobom nosite isti zatvor? Da koliko god daleko se udaljili, od koga god se udaljili, niste baš ništa u vezi toga promijenili.
Zidovi se sužavaju, crpe snagu. Tjeraju strah u kosti...
Promijene su prvo samo faze, postane konstantne, vidljivo promijene osobnost. I što onda?
Shvatite da zatvor u kojemu živite ne možete izbjeći.
Proklinjete život jer počnete gubiti sve što volite, raditi greške.. Živite onako kako ne želite.
Proklet bio život....

Sjećanja vas koče da se oslobodite u sadašnjosti, gotovo sigurna karta u lošu budućnost.
Ne slušate one koji vam to govore, radite greške na koje su vas upozorili i na kraju shvatite da ste mogli bolje.
Ali onda po običaju bude prekasno.
Nisu svi ljudi isti ali svi se mi družimo većinom s onima koji su slični nama, koji nas mogu razumjeti...
Pa se pitam.. zar doista ima toliko ljudi koji se osjećaju zatvoreni u nekom zatvoru? Ljudi koji kao da ne mogu godinama udahnuti zrak slobode.
uvijek se borite da izađete iz svega. Mrziš na početku sve koji misliš da su krivi za to kako se osjećaš. Mrziš one koje smatraš protivnicima.
I na kraju šta, shvatiš nešto.. teže od svega.
zatvor, to si ti.
On je u tebi, tvoje srce.

Radio sam greške, greška za greškom, izbaci te iz takta. pokušavaš napraviti bolje a u biti toliko si nekoncetriran da ne možeš ništa. samo nižeš poraze, padaš dublje nego si i znao da možeš. A zatvor, onaj u tebi poprima oblik, zidovi zrače tugom, razočaranjem. Misli postaju crne, poput noći. Ono sve lijepo nestaje, blijedi, poput izmaglice u daljini.
Ovaj život je tako prokleto kriv... otišao je u smjeru koji nikada nisam htio da ode...
Ova bol postala je realnija no ikada... Poprimila je oblik... Vidim je u odrazu ogledala...
Što napraviti kada shvatiš da si ti bio svoj najveći neprijatelj?
Nije moguće samo tako nastaviti dalje, nije moguće samo tako prestati biti '' ti'' i početi živjeti bolje..

Život je možda i lijep...
Ali ne traje dugo...
Poput leptira se osjećam...
Jednom sam uletio u svojoj ljepoti koja je kratko trajala..
Zašto ovaj proces umiranja toliko dugo traje?

Toliko grešaka, čovjek pomisli da bi mogao naučiti nešto iz njih.
Normalni ljudi i uče na svojim greškama.. zašto ja ne? Zašto ja jebeno ne!! :(
kada je kasno, shvatim da sam pogriješio.
Kada volim, ne mogu pokazati kada trebam, kada izgubim, žalim.
zašto je tako? sve je otišlo k vragu.
A svaki neuspjeh, cigla je više na zidovima koji me liše slobode.
Svaki neuspjeh korak je dublje u samoga sebe...
I sada mi je jasno...
Živ ne mogu pobjeći iz zatvora u kojemu živim..
Jer ja sam svoj zatvor.

Image Hosted by ImageShack.us
28.12.2011. | 17:39 | †3† Feel The Pain... | Feel The Darkness Inside You... |
Image Hosted by ImageShack.us

<< Arhiva >>

< lipanj, 2015  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Lipanj 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Siječanj 2014 (1)
Travanj 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (5)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (8)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (3)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (7)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (7)
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



...Pain Over Darkness...

O blogu

Eto za sve koji me znaju upoznati su da je ovo samo nastavak mene, moje novo poglavlje.
Zašto je nastao ovaj blog možete vidjeti ovdje:
http://blackenutopia.blog.hr
Ono što možete očekivati na ovome blogu su priče i pjesme različite tematike, nekada samo izljevi emocija i slično. Najlakši način da saznate nešto o meni je da čitate moj blog jer on govori sve o meni što bi vam ja sam rekao a možda čak i prešutio.
Za sada je ovo sve što vam želim reći u vezi bloga a s vremenom će tu možda pisati još nešto..
Krenimo dalje..

About me


Ponešto o meni. Da izbjegnem ona rutinska pitanja. A sve što ne budete pronašli ovdje, upitajte me na mail, msn, ili gdje god vi želite.

Dakle...

Rođen sam 12.3.1989 godine.
Za one koji ne znaju u horoskopu sam dakle riba. Najemotivniji horoskopski znak ujedno.
Nerealan sam, maštovit i često pomislim da sam kao petar pan, barem iznutra. Da nikada neću odrasti.

Kada bi se želio opisati ukratko, bilo bi to teško ali mogao bih od prilike ovako:

Ljubav, romantika, mistika, depresija.

Ona osoba koja sam danas, izgrađena je uz glazbu. Nitko drugi nije toliko bio bitan u mome stvaranju sebe kao glazba.

Cradle of filth - Band zbog kojeg sam shvatio ono što jesam, band zbog kojeg sam shvatio da ono što volim me ne čini ludim, samo drugačijim.
Izopaćena umjetnost.

Obožavam žene, njihovu ljepotu, njihovu nevinost i dobrotu.
Mrzim žene koje izgube svoju nježnost i mrzim žene koje izgube svoje samopoštovanje, dakle mrzim kurve.

Ajmo malo i onih tipičnih nabrajanja svega što volim :

Zimu, svijeće, alkohol, seks,erotiku, romantiku, groblja, noć, mjesec, zvijezde, jesen, kišu, glazbu, životinje, zelenilo, šume, prirodu koju nije uništila ljudska ruka. Volim majku prirodu.

Eto u koliko netko i dalje želi saznati nešto više ili jednostavno treba nekoga kao moralnu podršku, prijatelja ili slično, tu sam.
MSN - Blackentheangel@windowslive.com
Facebook - Upišite Blacken Theangel i to sam ja.

U koliko mi želite poslati mail možete na msn adresu tako cu najprije vidjeti.

I ono što slušam trenutno



Join me in death

ponekada i najjači plaću, ponekada i najmanja ružna riječ tjera nekoga da ispusti suzu.
Suze su sastavni dio života većine danas, tako i samoga, mene

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Krv je ono prokleto u nama tekućina koju miješam s alkoholom. Prolazi cijelim našim tijelom, raznosi bol po njemu, ponekada jednostavno želiš kao iz kade vodu, zauvijek je ispustiti.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Iza maske sam jedino siguran da nikada neću pred svima izgledati slab, iza laži iza onoga što prezirem, biti nešto što nisi, samo da bi izdržao životu u ovome svijetu.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Nema boga, portala i ljepši svijet, nema magije, nema ljepote, bajke su samo u knjigama..
Zato je ovo jedini način da odeš u ljepši svijet, jedini način da zaboraviš koliko doista život boli.


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Poželim nekada biti samo svijest, ne tjelesna energija i promatrati tugu ljudi, učiti o njoj. Poželim biti anđel i gledati ljude kako umiru, najcrnji anđel.


Image Hosted by ImageShack.us


Ja to jesam, s ponosom. Zauvijek ću to biti, s ponosom.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

listen to them,the children of the night, how sweet music they make